|
Jedne noći, kad je moja čežnja za njom bila poput vatre što mi je, izvan svake vlasti, gorjela u srcu i glavi (o da, dobro, i u jajima), napisao sam joj pismo koje je teklo i teklo - izlio sam u nj čitavo srce, i pritom se nijednom nisam osvrnuo da pogledam što sam to rekao, zato što sam se bojao da bi me kukavičluk natjerao da stanem. I nisam stao, i kad mi je neki glas u glavi zagalamio kako bi bilo ludost poslati takvo pismo, da joj time u ruke dajem svoje golo srce, ja sam se na nj naprosto oglušio s onim djetinjim zadihanim neobaziranjem na posljedice.
(Stephen King) Nažalost ... ili nasreću - nisam. Nisam napisao niti poslao pismo Njoj, kao što nisam napisao ni gornji tekst. A ipak, već godinama i ne pišem ništa drugo. Osim tih nenapisanih i neposlanih pisama Njoj. Pišem pismo, tinta mi se proli ... Daleko je Ona koju volim. Daleko. Na nekoj obali dalekoj. I nema dana kad ne poželim da sam brod koji, od nje neprimijećen, prođe kraj te Njezine daleke obale. Nema dana kad ne poželim da sam valić iza broda, valić koji zapljusne tu daleku obalu. I pomiluje joj bose noge. |
|
Rekla si: Ti i ja …a sve drugo nek' nestane.
I nisam čekao dugo, ubrzo postadoh … … sve drugo … Rekla si: Sve želim s Tobom, sve mogu s Tobom imati A onda odjednom prestadoh Tvoja pisma primati. Rekla si: Nađimo se u snu. Ja sam došao … … a Tebe više nije bilo tu. ... Pjesmu, ako se to uopće može pjesmom nazvati, napisao sam kad je sve već bilo izvjesno. Nje više nije bilo tu. A ja ipak nisam mogao prestati čekati je. |
|
Viroza obično traje 7 dana. Sedam dana ako se liječi, tjedan dana ako se ne liječi. No, Ona je napisala: Mislim da nije viroza ... I dodala da za svaki slučaj ipak ne dolazim kako ne bi i mene zarazila. Moju ponudu da smjesta doputujem odbila je na uljudan ali odlučan način. A ja, iako pun mana, barem nisam nametljiv. Stoga se nisam nametao iako je sve u meni hrlilo k njoj.
U pisamcima koja su slijedila sljedećih dana uglavnom je pisala kako je i dalje muči nesanica i vrućica. Pisamca su bila štura, bez dotada uobičajenih pošalica i malih nježnih riječi. Pisamce bi stiglo ujutro, kao odgovor na moje pitanje - Je li danas bolje? Nakon jednog opširnijeg odgovora u kojem mi je napisala kako njezin liječnik misli da su simptomi koje osjeća 'psihosomatski', sljedeći su se odgovori sveli na - ništa nova, bez promjene ... Nakon njezinog jutarnjeg odgovora dan bi mi prolazio u groznici i omaglici. Iako bi se moja tjelesna temperatura do večeri popela i preko 39 C, iako danima nisam uspijevao ništa pojesti, ja nisam otišao liječniku. I bez liječnika bio sam siguran da se ne radi o virozi nego o strahu čije ime se nisam usuđivao izgovoriti ni pred samim sobom. Svakog bi se jutra iznova ponadao - napisat će mi da joj je dobro, da se veseli našem zajedničkom tjednu. No kad bih pročitao kako se još uvijek osjeća loše, uznemireno i umorno ne bih se usudio ni spominjati taj naš tjedan koji se približavao. Krajnjim bih naporom odradio dnevne poslove pa bi pojurio kući u očekivanju njezinog večernjeg pisamca koje se svodilo na - laku noć, ne brini ... U besanim noćima prisjećao bih se našeg posljednjeg sastanka uživo. Ona je doputovala k meni. Iako smo planirali te večeri nekamo izaći, sve je bilo kao i na našim prošlim susretima. Svukli bismo se oboje čim bi ona prekoračila prag i ljubili se nezasitno sve dok sat ne bi otkucao trenutak njezina odlaska. Jedva da bismo uspjeli išta pojesti, jedino bismo povremeno ustajali da nešto popijemo i popušimo po cigaretu. Toga posljednjeg puta bila je nježnija i strastvenija no ikada prije. Ljubila me kao da se ne može nasititi poljubaca prijeteći u šali kako će me tamo u kući kraj jezera zgrabiti poput nereide i povući u vir. Oboje smo se radovali tjednu koji smo namjeravali provesti zajedno. Iako je vremenska prognoza obećavala sunce, rekoh joj kako zamišljam da je ljubim iza spuštenih zastora dok vani nad jezerom vjetar šumi u ševaru a kiša odzvanja po vodenoj površini. Nasmijala se i rekla: Opet nećemo vidjeti ni sunca ni mjeseca ... Tada nisam znao da smo se toga dana susreli po zadnji put. Tada nisam znao da je moj život zastao u trenutku kad je ona prekoračila moj prag. Tada sam još vjerovao, nadao se, veselio se vlastitom postojanju više no ikada ranije. |
|
Dok sam iznova čitao njezina pisamca od prvog do posljednjeg, učini mi se da je posljednje pisamce, pristiglo jutros, već počelo bledjeti i žutjeti, kao da je poslano prije nekoliko decenija a ne danas.
... Danas, gotovo deceniju poslije, ponovo čitam njezina pisamca. Tri godine mi je trebalo da ih uspijem izbrisati iz svoga mailboxa, devet mi je godina trebalo da ih, unatoč tomu što su izbrisana, prestanem u mislima čitati svakoga dana. No, danas je jedan od onih dana kad se ne mogu oduprijeti. Vani sipi jesenja kiša, tako sitna da i ne zavrjeđuje da je nazovem kišom. To i nije kiša nego maglica koja mi zamagljuje rasuđivanje, iako sam ostao u sobi, na toplom i suhom. 'Čitam' danas njezina pisma i čudim se upornosti kojom je sjećanje sačuvalo svaku izbrisanu riječ, čudim se upornosti kojom uspomene na nju odbijaju izbljedjeti. Čitam njezine riječi - volim te, radujem ti se ... Čitam kako me nazva svojim, kako se osjeća sretnom pri pomisli da je moja ... Čitam i nadam se da su sve te riječi bile istinite, barem u trenutku u kojem su pisane. A onda pomislih: Možda nije znala kako je teško voljeti me, kad je napisala - volim te. Intenzitet moje želje za njom. Potreba da isključim ostatak svijeta, da zatvorim sva vrata i srušim sve mostove, osim onih koje vode k njoj. Vjerojatno se uplašila povjerovavši da od nje očekujem da bude čitav moj svijet, vjerojatno je upravo zato umjesto moga pruženog dlana vidjela grčevito stisnute prste. Nije čudo što sam joj postao 'težak', nije čudo što je poželjela otići nekamo drugdje, nekome tko je neće voljeti tako očajnički kao što sam je ja volio. |
|
Njezino je pisamce stiglo u ponedjeljak, tjedan dana prije našeg dogovorenog susreta. U pisamcu se žalila na groznicu i neprospavanu noć a potom je odbila moju ponudu da dojurim k njoj: Mislim da nije viroza ...
No, za svaki slučaj, ostani gdje si. Ne bih htjela zaraziti i tebe ... Kad sam pročitao njezin odgovor, osjetih kako me prožima studen. Učinilo mi se da nag stojim na ledenom vjetru, žarko ljeto odjednom se pretvorilo u ledenu zimu. I mene poče tresti groznica. Tijelo mi je gorjelo a duša se istodobno tresla od studeni. Zla slutnja oduzela mi je san, zaustavila zalogaje u grlu. Napisah joj pisamce u kojem je zamolih da ode liječniku, ako ne zbog sebe, onda moga mira radi. Ona je obećala ispuniti moju molbu i ja osjetih olakšanje. Dok sam čekao pisamce u kojem će mi javiti rezultat posjete liječniku, otvorih svoj inbox pun pisama koje smo ona i ja razmijenili u ta nepuna tri mjeseca od kada smo se počeli dopisivati. Iako sam znao da smo svakoga dana razmijenili na desetke poruka ipak se začudih veličini naše 'korespodencije'. Virtualna su pisamca bila tako brojna kao da se dopisujemo godinama. Svaka riječ koju mi je napisala za mene je prava dragocjenost ... pomislih. I, dok sam iznova čitao ta pisamca od prvog do posljednjeg, učini mi se da je posljednje pisamce, pristiglo jutros, već počelo bledjeti i žutjeti, kao da je poslano prije nekoliko decenija a ne danas. (nastavak slijedi) |
|
Tjedan dana s njom.
Koliko sam samo puta u mašti proveo taj tjedan s njom. Kuća na otočiću u velikom jezeru. Oko nas samo voda i nebo. Dani blistavi a noći pune mjesečine. A onda bih u svoju maštariju uveo vjetar i kišu. Slapovi kiše, vjetrom uzburkane vode jezera, a nas dvoje pod crvenim poplunom. Tjedan dana s Njom! Ponedjeljak, Utorak, Srijeda, Četvrtak, Petak, Subota, Nedjelja. Bog je stvorio svijet u jednom tjednu. A ja sam u mašti stvarao naš zajednički svijet, iz dana u dan. Do tada nikada nismo proveli više od tri dana zajedno. Čitav tjedan s njom činio mi se lijepom vječnošću. No, čekanje na taj naš tjedan produžilo se u vječnost. Ona je imala nekih obaveza pa sam dva vikenda do 'našeg tjedna provodio' sam. Njezina se pisamca prorijediše. Uvjeravao sam sam sebe da su ta njezina pisamca promijenila ton samo u mojoj uobrazilji. Laknulo mi je kad se potužila da se osjeća loše a potom se posramih zbog tog olakšanja koje sam osjetio. No, tako sam mogao promjenu tona pripisati njezinoj fizičkoj 'indispoziciji' a ne zahlađenju emocija. Nastavih s pripremama za naš tjedan, kupujući bezbroj budalastih sitnica za koje sam pretpostavio da bi je mogle razveseliti. Prorijedih pisamca koja sam joj slao a u onima odaslanima nastojao sam održati vedri i lepršavi ton. Tjedan dana s njom. Ponedjeljak, Utorak, Srijeda, Četvrtak, Petak, Subota, Nedjelja. Sljedeće Nedjelje sjest ću u svoj terenac i pohitati do nje. Provest ćemo noć zajedno a u ponedjeljak rano ujutro krenuti prema jezeru. Zamišljao sam je kako me čeka na pragu. U mislima bih joj odjenuo plavu haljinu i obuo joj sandale na bose noge. Potom bi joj kosu povezao plavom vrpcom samo stoga da bih, kad joj budem prišao, mogao vrpcu razvezati i zagnjuriti lice u slap njezine kose. Bio je ponedjeljak, početak posljednje tjedna prije našeg susreta kad je rano ujutro elektronskom poštom stiglo njezino pisamce. Cijelu me noć tresla groznica ... napisala je. Probudila sam se sva u znoju, u zgužvanim plahtama ... Doputovat ću k tebi odmah ... odgovorio sam. Mislim da nije viroza ... otpisala mi je. No, za svaki slučaj, ostani gdje si. Ne bih htjela zaraziti i tebe ... |
|
Po prvi put izgovorih - volim Te - doista svim bićem osjećajući to što izgovaram. I Ona je rekla: Volim te. A ja sam povjerovao, povjerovao sam ne samo da sam voljen, nego i da sam ljubavi vrijedan. Te dvije riječi koje je ona izgovorila meni, te dvije riječi koje je uzviknula u mome naručju, u trenutku u kojem je postala moja, promijenile su čitav moj svijet. Bujica osjećaja srušila je branu kojom sam se branio od svijeta, više se nisam osjećao strancem. Svi lokoti i brave kojima sam se ograđivao od svijeta raspadoše se u prah u trenutku kad sam vrata svoje duše širom otvorio njoj. Osjetih kako me preplavljuje svjetlost, kako iščezava tama u kojoj sam se čitav život skrivao. Pred njom bez stida i straha bijah potpuno nag, nije mi trebao nikakav smokvin list kojim bih pokrio svoje nedostatke i mane. Svi su primijetili da sam se promijenio. I bijahu u pravu, doista sam postao nov čovjek. Ponekad bih, koračajući ulicom, ugledao nekog tipa kako mi se smiješi ... i ustanovio da gledam u svoj odraz u staklu izloga. Sreću koju sam tih dana osjećao, taj osjećaj ispunjenja i cjelovitosti neću nikada zaboraviti. Svakog smo vikenda bili zajedno. Ja bih otputovao njoj ili bi ona došla k meni. Dane od ponedjeljka do petka premoštavali bismo pismima, sms porukama i telefonskim razgovorima. Blagoslivljao sam čuda tehnologije koja su omogućavala njezinim pisamcima da do mene stignu gotovo istog trenutka u kojem su poslana. Kad smo i fizički bili zajedno razumjeli bismo se i bez izgovorenih riječi a u pismima smo oboje nepogrješivo razumjeli svaku šalu, aluziju ili asocijaciju koju bismo razmijenili. Semestar se bližio kraju i ja je upitah želi li provesti sa mnom tjedan dana na obali velike rijeke u vikendici koju mi je ponudio na korištenje kolega. Njegova odrasla djeca više nisu željela provoditi ljeta s roditeljima, a i njegovoj je ženi dosadilo ljetovati decenijama na istome mjestu pa je odlučio vikendicu prodati. Otiđite, pogledajte ... rekao mi je. Okoliš je prekrasan, kuća komforna, okružena voćnjakom. Rijeka je u blizini, a na obali posjedujem mali mol. Dat ću vam i ključeve čamca ... Ostanite koliko god dugo želite, a ako vam se svidi i odlučite se za kupovinu, čamac ćete dobiti gratis. Ona je pristala: Da, radujem se ... A kad sam joj počeo opisivati udobnost kuće i ljepote krajolika nasmijala se i rekla: Čitav tjedan ... Valjda ćemo uspjeti barem na trenutak izići iz kreveta i spustiti se do rijeke ... Čitav tjedan zajedno! Da me je netko zapitao - Tjedan dana s njom, u zamjenu za decenije života bez nje - bez razmišljanja bih čitav život bez nje zamijenio za tjedan dana s njom. |
|
Obično bih, kad bi nešto teklo suviše glatko, imao onaj upozoravajući osjećaj da bi nešto moglo poći krivo. No, ne i tada. Tada sam uživao u sretnom trenutku, vjerujući kako će trajati vječno.
... Dok nisam sreo Nju, posvuda sam se osjećao kao stranac. U domu svojih roditelja, dok sam odrastao, sebe sam smatrao slučajnim došljakom. Slučaj je spojio dvije stanice u vlažnoj mračnoj duplji i ja izronih iz ništavila. Oni, moji roditelji, nisu izabrali mene, a ni ja njih. Združio nas je samo slijepi slučaj. I sve ostale relacije koje su slijedile u mome životu bile su samo rezultat slučaja a ne izbora. Djeca s kojima sam u djetinjstvu dijelio školske klupe bila su tu, a ne u nekoj drugoj učionici samo hirom slučaja, baš kao i ja. Kolege sa studija, kolege s posla, susjedi, sugrađani, svi su mi ljudi koje sam kroz život susretao bili samo slučajni suputnici koji će, možda već na sljedećoj stanici, izići iz vagona kojim putujemo. Oni nisu bili moj izbor, a ni ja njihov. I stoga, zašto se vezivati za bilo koga? U životinjskom je svijetu to mnogo jednostavnije. Kad ptić izleti iz gnijezda, više ne ne sjeća svojih roditelja, kad mačićima niknu zubi mačka ih odbije sa sise i spremi se za novo parenje, lav će razderati mladoga suparnika ne prepoznajući u njemu svoga potomka, medvjed i medvjedica razići će se nakon parenja ... Na ljudsko 'poetiziranje' ljubavi oduvijek sam gledao s mješavinom prezira i sažaljenja. 'Dok nas smrt ne rastavi', a ustvari poveže ih spolni nagon, a poslije ih na okupu drže zajednička imovina, zajednički krediti i činjenica da su zajednički plaćeni računi jeftiniji. Ljudski par i njihovi potomci malo su krdo koje živi zajedno samo iz praktičnih razloga, zbog lakšeg samoodržanja. Zgrabi li neki predator jedinku iz krda, ostali zbiju redove i nastave. Nitko ne umire zbog 'slomljena srca', svatko je potajice sretan što nije on bio meta, iako to ni pod koju cijenu ne bi priznao, čak ni sebi samome. Živio sam u skladu s gore rečenim. Neki su mi ljudi koje bih kroz život susretao bili ugodni suputnici, korisni suradnici, pristojni susjedi, neke su mi žene bile privlačne, poželjne i zanimljive. No, nisam se vezivao ni za koga. 'Ljubav' sve pokvari ... mislio sam. Više ne uživaš u trenutku nego strjepiš od budućnosti ili 'prekopavaš' prošlost. S kime je već uzdisala ovako strastno kao samom? A koga će ljubiti sljedećeg ljeta? ... Živio sam misleći kako je u pravu ona pjesnikinja koju netko spomenu u komentarima: Hvala onima koje ne volim. Olakšanje, na koje pristajem, da su bliži nekome drugom. Radost što nisam vuk njihovih ovčica. Mir mi je s njima i sloboda mi je s njima, a to ljubav ne može ni dati, ni uzeti ne uspijeva. Mislio sam da iz tih stihova progovara životna mudrost, a koliko bijah glup, koliko sam 'promašio' poruku pjesme, shvatio sam tek kasnije. Samodostatni vuk samotnjak ustanovio je da je ustvari janje u vučjoj koži. ... Živio sam, dakle, miran i zadovoljan sobom. A onda sretoh Nju. Po prvi put u drugom čovjeku nisam vidio stranca. Po prvi put poželjeh da u mome životu netko ne bude samo slučajni nego izabrani suputnik. Po prvi put poželjeh da to što se među nama dogodilo potraje 'dok nas smrt ne rastavi'. Po prvi put izgovorih - volim Te- doista svim bićem osjećajući to što izgovaram. |
|
Deset godina kasnije još uvijek sam stanovao u hotelu. Bio je to deseti hotel, deseti grad i deseti univerzitet na kojem sam te akademske godine počeo raditi. Bio je kraj septembra, predavanja samo što nisu počela, a ja sam vjerovao da ću se nastaviti tako kotrljati, iz godine u godinu, iz grada u grad, s univerziteta na univerzitet, čist poput oblutka kojem valovi neprestano mijenjaju mjesto ...
A tada ... ... U njezinu zagrljaju po prvi se puta nisam osjetio strancem. Po prvi puta nisam, kao puno puta prije, poželio ujutro se probuditi sam. Po prvi put nisam obrisao pisamce iz mailboxa. Njezino sam prvo pisamce čak i kopirao i spremio na memory stick! Kada je prvi put prespavala u mojoj hotelskoj sobi odlučio sam kupiti stan. Kupiti, a ne samo iznajmiti! I već sam, čudeći se sam sebi, vidio sebe i nju kako slažemo knjige na police, kako vješamo zajedničke fotografije na zidove. Ona je na univerzitetu na kojem sam radio bila vanjski suradnik. Upoznali smo se na početku semestra, kad je doputovala održati uvodna predavanja i dati upute asistentima. Sve se između nas dogodilo zadivljujućom brzinom. Susret u kafeteriji kampusa. Pogledi nam se susretoše, ona se osmjehnu i ja joj priđoh. Upoznasmo se, popismo kavu, kolegijalno razmijenismo posjetnice. No, ona nije bila nimalo nalik kolegicama koje sam upoznao na univerzitetima na kojima sam dotad radio. Ni traga akademskoj suhoparnosti, prepotenciji i nadobudnosti. Smiješila se, čas veselo, čas sjetno, pričala o običnim svakodnevnim stvarima s otvorenošću i jednostavnošću nalik djetinjoj. Njezin osmijeh i pogled naprosto me razoružaše. Sutradan je otputovala natrag u svoj grad a ja odjednom s čuđenjem osjetih kako mi nedostaje. Poslah joj mail. Namjeravao sam napisati samo nekoliko konvencionalnih riječi no tek kad sam pismo ponovno pročitao (pošto sam ga poslao), ustanovih da sam joj pisao o sebi, o praznini u kojoj sam živio prije no što su nam se pogledi susreli. Odgovorila je istoga dana. I već toga prvog dana razmijenili smo desetak mailova, kao da nastavljamo započeti razgovor. Nastavili smo dopisivati se. I moj i njezin mailbox punio se pisamcima od rana jutra do doboko u noć. Već drugoga dana prešli smo na 'ti', prirodno i jednostavno kao da se poznajemo oduvijek. Zvučni signal koji bi najavljivao njezino pisamce u meni bi izazvao fizičku reakciju koju bih u javnosti teško mogao prikriti. Uzbuđivala me svaka njezina napisana riječ, svaka fotografija koju bi mi poslala. Nakon brojnih fotografija cvijeća, oblaka i gradskih veduta, nagovorih je da mi pošalje i svoju fotografiju. Svoj je portret snimila sama, neposredno prije no što mi je poslala odgovor, vidio sam to iz exifa. Kosa joj je bila čupava, na usni je još imala mrvicu jabuke koju je grickala dok mi je pisala pismo. Ah, kako sam poželio svojim usnama skinuti tu slatku mrvicu s njezinih nasmiješenih usana. Sva pisamca i poslane fotografije 'presnimio' bih odmah na memory stick koji sam stalno nosio sa sobom žaleći što su ta pisamca elektronska a ne 'papirnata'. A ipak, i ta su virtualna pisamca mirisala na nju, slatko i svježe, na svim mi se fotografijama smiješila kao da me gleda. Tako je prošao gotovo čitav jedan mjesec a ja sam za njom čeznuo sve više. Bližio se blagdan. Do tada sam mrzio blagdane i sentimentalna osjećanja koja ljude obuzmu u blagdanske dane. I začudio sam se blagdanskom bluesu koji me obuzeo. Poželio sam blagdan provesti s njom. Ako nemaš boljih planova, dođi ... napisala mi je. Pokazat ću ti grad, a možemo otići i na izlet na obližnje jezero. Sjedoh u vlak čim su ga postavili na peron. Nisam skidao pogleda s kazaljki svoga ručnog sata, a kazaljke su milile poput puža. Konačno vlak krenu a meni se ta četiri sata vožnje odužiše poput četiri stoljeća. A onda, dok je vlak ulazio u stanicu, obuze me panika. Možda sam svu tu bliskost i uzajamnu privlačnost samo umislio, ona možda očekuje samo kolegu kojem će kolegijalno pokazati svoj grad i svoj univerzitet i ljubazno se rukovati s njim pri susretu i rastanku. Nismo se rukovali ni pri susretu ni pri rastanku. Kad je taksi stao pred njezinim vratima a ona vrata otvorila, poljubih je iako to nisam unaprijed planirao. Uzvratila je poljubac i ja kroz široko otvorena vrata uđoh u njezin stan i u njezin život. Iako smo se prije toga samo jednom sreli uživo, činilo mi se da bliskost među nama postoji oduvijek. Nismo bili ljubavnici koji se tek nastoje uskladiti i uzajamno se oslušnuti, već prvi put savršeno smo se uklopili kao da su nam tijela načinjena jedno za drugo. Nismo razgledali grad, nismo otišli na izlet na obližnje jezero, nismo se ni trenutka prestajali ljubiti i dodirivati. Sljedećeg vikenda ponovo sam doputovao u njezin grad. Ovoga puta nisam putovao vlakom, u međuvremenu sam kupio automobil. Ja, koji sam uvijek automobile samo iznajmljivao!Odabrao sam snažan i brz terenac i u njega montirao onaj 'pametni' navigacijski uređaj koji omogućuje planiranje najkraćeg puta do cilja. Vozio sam brzo no oprezno i na njezinom pragu bio za manje od tri sata. Sljedećeg vikenda doputovala je ona k meni i ušuljala se u moju hotelsku sobu. Tada sam odlučio kupiti onaj stan koji pomenuh ranije. Na kraju vikenda rekoh joj: Nećeš se vraćati vlakom, ja ću te odvesti. Ali ti sutra držiš predavanja ... nasmijala se. Javit ću da sam bolestan ... odgovorih. Ja, koji u posljednjih deset godina nisam propustio ni jedno predavanje! Ostadoh kod nje do sredine tjedna. I ona je 'javila da je bolesna'. I doista, ponašali smo se poput bolesnika, nismo ta tri dana izlazili iz kreveta i jedva da smo okusili išta osim jedno drugoga. Nitko nije bio sretniji od mene kad mi je pokazala ispražnjenu ladicu u svome ormaru. Da ne nosiš svaki puta tamo amo stvarčice koje ti mogu zatrebati ... Brijaći aparat ili rezervnu košulju ...rekla je. Gotovo sam se rasplakao, a ona se nasmijala i rekla kako preuveličavam tu njezinu 'praktičnu ponudu' i pridajem joj važnost koju ne zaslužuje.Trebao sam to već tada shvatiti kao upozorenje, ali nisam ... Obično bih, kad bi nešto teklo suviše glatko, imao onaj upozoravajući osjećaj da bi nešto moglo poći krivo. No, ne i tada. Tada sam uživao u sretnom trenutku, vjerujući kako će trajati vječno. |
|
Oduvijek sam se osjećao strancem. Svuda, čak i u kući, ulici i gradu u kojem sam se rodio i odrastao. Nikada nisam osjećao da nekamo pripadam. Roditelje sam smatrao strancima koje ne bih ni zamijetio u gomili, da mi nisu igrom slučaja postali roditeljima.
Ulice grada u kojem sam odrastao zaboravio sam dan nakon što sam iz rodnog grada odselio ne noseći sa sobom čak ni putnu torbu. Kuću koju naslijedih nakon pogibije roditelja u prometnoj nesreći prodao sam zajedno s namještajem. Prije no što sam novim vlasnicima uručio ključeve, u dvorištu sam u starom limenom buretu spalio pisma, fotografije i očeve mape s plaćenim računima i potvrdama koje je on godinama čuvao. Za razliku od njega, ja nisam čuvao ništa osim svojih dokumenata, čak bih i e-mail poruke izbrisao odmah nakon čitanja. Majčin molitvenik i bilježnicu s kuharskim receptima također predadoh plamenu. Odjeću, ručnike i posteljinu dan ranije je odnio službenik Karitasa. Kutije su vam pred vratima ... rekao sam preko interfona, ne otvarajući vrata kako ne bih morao slušati njegovo zahvaljivanje. U pogrebnom zavodu su me uputili kako da izbjegnem primanje sućuti. U oglasu i na osmrtnici stavite napomenu - tiha žalost, samo u krugu obitelji - rekli su mi. A krug se sveo samo na vijenac koji sam položio na crnu mramornu ploču kada su je grobari spustili. Povratna, ili ... ? upitala me, dan ranije, službenica putne agencije. U jednom smjeru ... odgovorio sam. Putujete bez prtljaga? upitao me aerodromski službenik sutradan. Samo ručna torba i laptop ... odgovorio sam pružajući mu kartu. Kad je avion sletio, taksijem se odvezoh do hotela. Hotelska je soba bila čista i bezlična kao da u njoj nije boravio nitko prije mene. Nisam se iznenadio jer mi je recepcionar rekao: Vi ste prvi gost koji odsjedate u ovom krilu hotela nakon renoviranja ... Pod hladnim tušem ostao sam tako dugo dok nisam sprao sve zaostale mirise i tragove. Uvukoh se između svježih, savršeno izglačanih plahti i odahnuh. Sutra ujutro mogu ostati dulje u krevetu, na posao se moram javiti tek prekosutra. Iako sam diplomirao tjedan dana prije no što su mi roditelji poginuli, ponudama za posao zasipali su me već tijekom studija. Nakon objavljivanja znanstvenog rada koji sam napisao na završnoj godini studija, moj mi je profesor ponudio asistenturu, no ja sam ga odbio. Rad je bio tako zapažen da sam mogao birati. A ja sam izabrao univerzitet na drugom kraju svijeta, što dalje od grada, ulice i kuće u kojoj sam se rodio. Na kamenu koji se kotrlja ne hvata se mahovina ... jednom mi je prijekorno rekla mati. Ona je, baš kao i moj otac, bila od onih koji vole da ih prekrije mahovina. A ja ni jednom od njih nisam bio nimalo nalik. Stoga sam ugovor s univerzitetom potpisao samo za jednu akademsku godinu a kad su mi ponudili apartman za profesore u sveučilišnom kampusu odbio sam: Radije ću stanovati u hotelu ... ... Deset godina kasnije još uvijek sam stanovao u hotelu. Bio je to deseti hotel, deseti grad i deseti univerzitet na kojem sam te akademske godine počeo raditi. Bio je kraj septembra, predavanja samo što nisu počela, a ja sam vjerovao da ću se nastaviti tako kotrljati, iz godine u godinu, iz grada u grad, s univerziteta na univerzitet, čist poput oblutka kojem valovi neprestano mijenjaju mjesto ... A tada ... |
| < | travanj, 2015 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
